-Preveo sa ruskog i priredio:VOJIN PERUNIČIĆ
„Nijedna nacija u Evropi ne prihvata tako brzo sve što je francusko kao Rusi, i kad je u pitanju jezik, i kad su u pitanju običaji, – konstatovao je Didro, družeći se sa Rusima u Peterburgu. On se nije uzdržavao da i carici saopšti nepristrasno mišljenje:
„Meni se čini da Vaši podanici griješe i idu iz jedne krajnosti u drugu: jedni misle da je njihova nacija veoma napredna, a drugi, da je suviše zaostala. Ti, koji misle da je nacija napredna, time iskazuju svoj krajnji prezir prema ostaloj Evropi, a oni, koji je smatraju suviše zaostalom, javljaju se kao fanatični obožavaoci Evrope. Prvi nijesu nikad izlazili van granica svoje zemlje, drugi, ili nijesu dovoljno dugo živjeli u njoj, ili se nijesu potrudili da nešto nauče o njoj. I jedni i drugi je vide samo sa spoljašnje strane, jedni je vide izdaleka, drugi je vide izbliza, jedni iz Pariza, drugi iz Peterburga. Oni bi se mnogo iznenadili ako bih im ja dokazao da između ove dvije nacije postoji takva razlika, kao između snažnog i nekulturnog čovjeka, koji je tek uspio da sazna nešto o počecima civilizacije i prefinjenog i kulturnog čovjeka, kojega je napala skoro neizlečiva bolest“.
Kao što se vidi, u tim vremenima je filozof sa mnogo više optimizma gledao na budućnost Rusije, nego Evrope.
„Vama pretstoji da iznova stvarate mladu naciju, a mi moramo da podmladimo staru naciju. Naš zadatak je, možda, neostvarljiv, a vaš je, naravno, veoma težak“, – piše on Katarini. Kasnije su mnogi slovenofili tačno tako procjenjivali perspektive Rusije i Evrope.
I još jedna, ništa manje interesantna, ali dosta uznemirujuća primjedba Didroa, koja, naravno, nije mogla obradovati ni Katarinu, ni njene podanike:
„U karakteru Rusa se primjećuje nekakav trag paničnog ponašanja i to je, očigledno, rezultat dugog niza prevrata i dugotrajnog despotizma u zemlji. Oni se nekako uvijek sa uzbuđenjem, kao da očekuju zemljotres, psihički osjećaju tako, kao što se fizički osjećaju žitelji Lisabona“
(malo prije ovoga Lisabon je zadesio veoma snažan zemljotres, pa otuda i ova primjedba).
Carica se potrudila da povremeno ima u vidu predloge i savjete Didroa, omogućivši svojim podanicima da i oni mogu da iskažu želju i čak daju primjedbe u toku rasprave o projektu novog Zbornika zakona, takozvane „Uredbe“. „Uredba“ nije baš bila po volji Didroa lično. On je otvoreno izjavio da u dokumentu nije našao ono glavno, „tu nema nijednog stava, koji bi se odnosio na slobodu narodnih masa“, a mislio je na neslobodne seljake.
Komisiju za raspravu o projektu Zbornika zakona sačinjavali su pretstavnici vladinih ustanova i predstavnici raznih klasa i društvenih slojeva stanovništva. Ukupno iz cijele zemlje su bila 564 poslanika. Status poslanika je bio neuobičajeno i izuzetno napredan za rusku istoriju. Ne samo da su dobijali dobru platu, poslanici su se koristili i imunitetom.
Oni su bili pod ličnom zaštitom carice, pri čemu su za cijeli život bili zaštićeni „ma kakav grijeh napravili“. Poslanici su oslobađani smrtne kazne i tjelesnog kažnjavanja, imovina im je mogla biti konfiskovana samo za dugove. Niko od Rusa tada nije mogao da koristi takve prednosti. Drugim riječima rečeno, vlast je obezbijedila normalne uslove da poslanici mogu otvoreno da iznesu svoje mišljenje, ne plašeći se posledica i sve je ovo bilo maksimalno približeno tadašnjem evropskom parlamentarizmu.
Katarinino prijateljstvo sa francuskim misliocima podiglo je dosta prašine i izazvalo kritiku u Rusiji, naročito od strane pravoslavnih jerarha, ali je imperatorka umjela da nađe argumente i da zaštiti sebe.
Poznata je njena reakcija na kritiku mitropolita Platona, koji je otvoreno osuđivao caričinu prepisku sa Volterom:
„Može li biti nešto bezazlenije od dopisivanja sa osamdesetogodišnjim starcem, koji se u svojim djelima, koja čita cijela Evropa, trudio da proslavi Rusiju, da ponizi njene neprijatelje, da spriječi svoje sunarodnike da pokazuju svoje neprijateljstvo i koji su bili uvijek spremni da pokažu svoju pakost i mržnju prema Rusiji i u čemu je on stvarno uspijevao. Sa te tačke gledišta, pretpostavljam da pisma napisana ateisti nijesu nanijela štetu ni crkvi, ni otadžbini“.
Što se tiče „pakosti i mržnje“ ovdje se misli na francusku Vladu, koja je bila neskriveni protivnik i Voltera i Katarine. Francuski istoričar Alfred Rambo povodom toga piše:
„Sve neprijatnosti za nju su stizale iz Versaja, a sve utjehe su dolazile iz Pariza. Postoje dvije Francuske, od kojih je jedna za nju neprijatelj, a druga saveznik. U njenoj prepisci sa filozofima često se osjeća odbojnost prema ministarstvu“.
(Nastaviće se)